Dragan Roša,naš prijatelj, vrsni biljarist i intelektualac, omiljen i kao osoba u HR svijetu biljara još u rujnu 2012g.! napisao je kolumnu na web stanici našeg kluba SC POT i smatram da zaslužuje ponovno objavljivanje na ovoj našoj stranici.Procijenite sami.
LETIMIČAN POGLED NA HRVATSKI SNOOKER KROZ MOJE NAOČALE
Biljar sam počeo igrati kao dijete, još u prvom razredu osnovne škole. Bilo je to zaista davno ali relativno dobro se sjećam tih vremena. Igrao sam karambol (slobodni) i kao osnovnoškolac radio sam serije od sedamdesetak poena. Protivnika s kojima sam igrao slabo se sjećam. Jedino pokojnog gospodina Sunka, koji je bio ozbiljan biljarist, uobičajeno radio serije do nekoliko stotina poena i dolazio samo nedjeljom sa svojim kuglama od slonovače. Igrao je jedino sa mnom, koji sam bio više-manje statist, ali i najmlađi koji se mogao nositi i s dobrim igračima. Pri završetku osnovne škole moj nedjeljni partner i “učitelj”, od kojeg sam učio samo gledajući ga kako igra (nikad mi ništa nije konkretno tumačio), doživio je srčani udar i preminuo…Bio je to kraj i mog igranja biljara. Bacio sam i štap koji mi je bio poklonio kupivši ga u Americi na nekom turniru. Slijedila je više-desetljetna pauza u igranju biljara. Kao karambolistu “birtijski” biljari s rupama bili su potpuno strani i nikada me nisu privlačili. Još i igračka atmosfera. Buka, pričanja i komentari za vrijeme igre…Veća bijela kugla da se automatizira naplata igranja žetonima…Zaključio sam to je više zabava, razbibriga…nije to loše ali me ne zanima.
I onda prije nekog vremena na Eurosportu sam upoznao snooker. Što je to zapitah se??? Divota. Zahtjevni udarci, nevjerojatna preciznost, šahovska strategija igre…, a ono što me posebno privuklo: pristup igrača i ponašanje. Vratila su mi se sjećanja iz djetinjstva. Atmosfera biljarskog kluba u kojem je bila bitna samo igra. Svetogrđe je bilo izustiti riječ dok igraš, a kamoli nekoga ometati bilo kojim postupcima. Što je najvažnije, motiv igre nije bio dokazivati se i hraniti svoj ego nekakvim lokalnim pobjedama i salonskim uspjesima. Motiv igre je bila sama igra, uživanje u njoj i razvijanje vještina i stjecanje znanja. A sve me to privuklo kod snookera…I morao sam makar u poznim godinama probati…
A onda Hrvatska realnost. Nema baš puno stolova. Vrijeme igranja vrlo je skupo. Ipak, okušao sam se i onda shvatio: predivna je to igra ali i teška je to igra! Nije onako jednostavno kako izgleda na Eurosportu. Veliki stol, male kugle. Ne ide to baš lako. Ali ajde, jednom tjedno ću se malo zabaviti i pokušati upoznati čari tog sporta…
I potom nastupa prekretnica. Klub na Ksaveru. Zar takvo nešto može postojati? Kao iz bajke. Nije komercijalna birtija. Pravi sportski snooker klub. Stolovi vrhunski, neprimjerene kakvoće s obzirom na moje znanje. Ali naravno to mi ne smeta. Nekako mi je draži Mercedes od Yuga 45. A što je najvažnije igrači-članovi koji puno toga znaju nesebično su mi pomogli. Meni je teško bilo prihvatiti “biljar s rupama”, ali kad nešto naučiš to i zavoliš. Ubrzo sam saznao da postoje i službeni turniri. Odoh ja i na turnire. Upoznao sam gotovo sve hrvatske igrače, a onda sam se uspio u nekima razočarati i to zbog mnogih razloga. Glumatanje, ometanje, nepriznavanje vlastitih grešaka, super-tjeskobno doživljavanje poraza, umišljenost…Čemu sve to? Pa zar oni igraju snooker da bi se dokazivali sebi ili drugima. Još nekima treba poseban motiv za igru. Novčana nagrada je najpogodniji stimulans. Svakom je zarada poticajna, ali gdje je zarada u hrvatskom snookeru? I koja je to razina igre da bi se od toga zarađivalo? Čudno!? Razumijem možda profiće. Sigurno su zadovoljni kada osvoje izdašne nagrade, ali zbog tih nagrada nije im urođen talent za igru, niti su one razlog da su naučili igrati. Pozadina je druga. Sustavni rad od malena u dobrim uvjetima, s učiteljem, itd, itd…A što je s trening mečevima koji bi trebali poslužiti da, između ostalog, ispitamo vlastite mogućnosti i različite aspekte igre. I trening mečevi su nekima dokazivanje, a neki ih nemaju volje igrati ako se barem ne igra u plaćanje stola i pića. Bolje “best of seven beers than best of seven frames“. Pomalo je sve to otužno i daleko od onoga što bi trebalo biti…
Na kraju početka ove rubrike, sa svog gledišta mogu ustvrditi:
Snooker me privukao zbog svoje ljepote, a djelomično i zbog nostalgije za davnim vremenima koja sam u djetinjstvu provodio za biljarskim stolom. Sretan sam da postoji klub u kojem igram u nadasve povoljnim uvjetima i ugodnom ozračju s dobrim društvom. S mnogim drugim stvarima vezanim uz hrvatski snooker nisam zadovoljan, ali nadam se da će biti bolje. Vjerujem da će, ako nitko drugi onda barem klub u kojem igram, kroz škole i druge aktivnosti, iznjedriti i generacije mladih igrača, istinskih zaljubljenika sa sportskim duhom i pristupom, ali da će imati i razumijevanja za nas starije i omogućiti nam da uživamo u igri i druženju. A kao stariji član kluba smatram svojom obavezom poticati ugodnu sportsku atmosferu, bez ljutnje, neprimjerenih postupaka i osobnih frustracija.
Dragan Roša
